Europska Unija nije postala globalni igrač

Povlačenje iz Europske Unije pravo je članica temeljem članka 50 Ugovora o Europskoj Uniji. Državljani Velike Britanije na referendumu od 23. lipnja izglasali su izlazak iz Unije. Stoga smo o posljedicama Brexita razgovarali s Radovanom Vukadinovićem, stručnjakom za međunarodne odnose i predavačem na brojnim fakultetima i visokim školama.

Profesore Vukadinoviću, hoće li Europa ostati ista nakon Brexita?

U velikom procesu promjena kroz koje je prolazila europska integracija od Zajednice za ugljen i čelik pa do današnjih dana Brexit je svakako najveća promjena koja je potresla EU. Odjeci Brexita osjetili su se u Velikoj Britaniji i u članicama Unije, a u geostrategijskom smislu promijenili su i značenje same europske integracije. I danas, dok se počinju tražiti modusi britanskog izlaska, sve više se govori o onome što će to značiti za sudbinu EU i eventualne odjeke u nekim zemljama koje iz različitih razloga nisu previše zadovoljne načinom funkcioniranja Unije. Ono sto je sada bitno odnosi se na potrebu središta u Bruxellesu da pokaže političku mudrost, pronađe zajednički nazivnik zajedništva i da zajedno sa svim članicama EU povrati vjeru u vrijednost europskog procesa.

Kako će se izlazak iz Europske Unije odraziti na Veliku Britaniju, a kako na ostale članice?

U Britaniji se pokazala velika podjela prilikom Brexita na onaj dio stanovništva koje je uklopljeno u europski proces i koje shvaća prednosti integracije te onaj drugi dio Britanaca, vjernih imperijalnoj tradiciji, koji smatraju da Veliku Britaniju treba sačuvati od useljenika i stvoriti uvjete za puno poštivanje neokrnjene suverenosti. U ostalim zemljama članicama Unije Brexit je doživljen na različite načine, ali ipak po najnovijim istraživanjima javnoga mišljenja upravo je Brexit pojačao uvjerenje građana da je Unija korisna i da je bolje ostati u njoj nego izaći poput Britanije. Budućnost Unije zbog duboke povezanosti financijsko-gospodarske prirode, kao i prednosti koje to nosi, unatoč svim krizama ostaje i dalje nešto što će biti vrlo teško mijenjati. To praktički znači da i EU nakon Brexita, uz nužne transformacije, ostaje i dalje nezaobilazna tvorevina za sve zemlje članice.

Kako se prema vašem mišljenju Europska Unija nosi s posljedicama izbjegličkog vala s Bliskog istoka?

Izbjeglički val dočekala je Unija nespremna, izazvao je on podjele među članicama i pokazao da Unija nije kadra solidarno djelovati. Povodeći se uskim nacionalnim interesima, dio zemalja (Višegradska skupina) pokazao je otvorenu nespremnost da prihvati izbjeglice i samim tim izazvao dodatne poteškoće u pokušaju stvaranja jedinstvene zajedničke vanjske i sigurnosne politike.

Kako će se u kontekstu migrantske krize dalje razvijati odnosi Unije i Turske?

Svojim novim smjerom Erdoganova Turska udaljava se od mogućnosti približavanja EU, i to je već Ankari jasno stavljeno do znanja. S druge strane, Erdogan ima snažan adut u rukama i, ako bude nezadovoljan ponašanjem Unije, bilo daljim izražavanjem nezadovoljstva turskom politikom ili neisplatom obećana novca za smještaj izbjeglica, Turska može otvoriti svoje granice i ponovno početi puštati izbjeglice. Iako je Europa danas mnogo spremnija no što je to bila u početku, očito je da bi to izazvalo brojne ekonomske, socijalne pa i političke potrese u pojedinim europskim zemljama.

Što mislite, kakvi će biti odnosi između EU
i SAD-a nakon pobjede Donalda Trumpa?

S obzirom na osebujne predizborne stavove novog izabranog predsjednika SAD-a, moguće je tek naznačiti politiku koju će on voditi. Ako je riječ o Europi, očito je da će on poput gotovo svih američkih predsjednika najprije tražiti da Europa više plaća za svoju obranu i da će tek na toj osnovi procjenjivati vrijednost pojedine zemlje u članstvu NATO-a. Što se tiče EU, nema dosad nekih posebnih naznaka što bi Donald Trump želio, ali je svakako indikativno da je on od prvoga dana podupirao Brexit tvrdeći daje za Veliku Britaniju daleko bolje da bude izvan Unije. Može li se to smatrati najavom njegove politike prema Europi, preostaje vidjeti.

Može li Europska Unija biti most između Rusije i ostatka svijeta?

Unija unatoč svojoj veličini i snazi nije uspjela postati globalni akter međunarodnih odnosa. U krizi odnosa između Zapada i Rusije zemlje EU najlošije su prošle jer su sankcije koje su uvele pogodile Rusiju, ali jednako i njihova gospodarstva. Već danas se osjeća da neke zemlje zbog svojih energetskih razloga (Italija, Austrija, Slovačka) žele napuštanje sankcija, a to sada već otvoreno najavljuju kandidati za predsjednika Francuske. Samim tim EU ponovno pokazuje da je teško izvesti jedinstvenu političku strategiju i da je slijedeći američku politiku EU bila u nemogućnosti da prema Rusiji djeluje samostalno. Hoće li novom američkom predsjedniku trebati most između njega i Rusije, neizvjesno je, zasad se to ne čini nužnim. Iz dosadašnjih najava prije se može zamisliti da bi upravo nova američka administracija bila ta koja će preokrenuti odnose s Rusijom, što će onda dakako Europa morati također prihvatiti. Što se tiče ostalih dijelova svijeta (NR Kina, Latinska Amerika), EU tu očigledno nije u prilici da bude neka vrsta posrednika jer SAD ima sasvim dovoljno vlastitih instrumenata da djeluje izravno.

Treba li Europskoj Uniji vojska?

Neki najraniji projekti europskog ujedinjavanja imali su europsku vojsku kao temelj zajedničke organizacije. Vjerovalo se da bi upravo nešto poput europskih križarskih armada trebalo biti temelj Europe. Poslije će se to ponavljati u nizu prilika pa sve do najnovijih istupa predsjednika EU Junckera, koji pledira za stvaranje europske vojske. Tu se međutim odmah postavlja pitanje treba li duplirati vojsku kada već postoji NATO i, s druge strane, je li Unija politički spremna na takav iskorak. Ako se promatraju dosadašnja postignuća i pokušaj stvaranja zajedničke sigurnosne politike, onda su rezultati prilično skromni i teško je zamisliti da bi bez neke velike ugroze moglo doći do stvaranja europske vojske.

Kako riješiti sve veći problem pravne nesigurnosti Unije, koji dolazi do izražaja kad financijski posrnule članice anuliraju svoje ugovore pa nastaje revolt bogatijih zemalja?

EU je sastavljena od država koje su na različitom stupnju gospodarskog razvoja i, s obzirom na velike razlike koje postoje, primjerice između Luksemburga i Rumunjske, u njihovoj ukupnoj razvijenosti očito je da se taj jaz između bogatih i siromašnih članica ne može prevladati u dogledno vrijeme. Iz toga proizlaze i svi oni problemi financijske prirode koji su bili posebno vidljivi u slučaju Grčke, gdje bogate zemlje teška srca moraju prihvatiti ulogu stabilizatora slabijih zemalja. S tim će se EU i dalje morati suočavati bez obzira na to koje će sve mjere administracija u Bruxellesu nastojati uvesti.

Jesu li članice Unije uspjele sačuvati svoj nacionalni identitet i posebnosti?

Nacionalni identitet i posebnosti nešto su što svaka zemlja bez obzira na svoju razvijenost želi sačuvati i upravo zbog toga i svi oni koncepti integracije u kojima se želi odveć brzo i odveć lako prijeći preko nacionalnih specifičnosti ne mogu u Uniji proći. Vjerojatno u želji da se sačuva što više identiteta i suverenosti leži nemogućnost produbljivanja integracije, a upravo to je i jamstvo da Unija neće postati konfederacija država.

Što je Hrvatska dobila od trogodišnjega članstva u EU?

Hrvatska po mnogočemu nije bila pripremljena za ulazak u EU, niti je oduševljenje građana bilo veliko pa samim tim ni očekivanja od ulaska u EU nisu bila visoko postavljena. Mogućnost korištenja fondova EU, zatim otvorena vrata hrvatskom izvozu, ne koriste se dovoljno i možda je najveća prednost pridruživanja Uniji u tome da se hrvatski građani mogu lakše zapošljavati u inozemstvu, da je došlo do uključivanja velikog broja mladih u program Erasmus i da se na toj osnovici stvaraju uvjeti za uključivanje u europske kulturne i socijalne tokove.